Esej Planinica – Nikola Lalović

Ovaj kratak tekst ću posvetiti mom selu Planinica, ušuškanom u senci planine Rtnja i obasjanim zlatnim njivama i voćnjacima. Doduše pišući o mom selu, a i bilo kom drugom, ne mogu bez tuge. Naše selo Planinica već duže vreme polako nestaje. Ljudi su odlazili ka svetlima grada, a time se polako utišala i duša koja ga čini. Ipak, moje selo je dom van civilizacije. Porodica koju niste ni znali da imate!

Svaki Planiničanin je deo te porodice. Od moje komšinice Gmitre, koja svakodnevno održava svoj povrtnjak, i gaji povće koje izaziva zaustavljanje vremena i melanholije i čiji je plod jedna od najduhovnijih kuhinja u selu, preko komšije Toplice koji čuva i vodi brijgu o starima u selu, i koji svakodnevno odvoji svoje vreme da niko ne treba da se brine da li će da imati topao dom i dovoljno hrane zimu, sve do prodavašice Suze koja kao duh nove mladosti vodi naše selo u moderne vidljvosti sa našom onlajn pijacom. Ovakvu duhovnost i brižnost ljudi ne možete videti u gradovima.

Ušuškanost prirode je zapanjajuća mogu vam potvrditi. Od raznolikosti biljaka, cvetnih livada i crvkuta ptica koje nikad nestaje, do divljih šumskih stanovnika koji su tu pored nas.

Moje selo je moj dom koji će meni uvek grejati srce i pojiti moju radoznalost za kulturom i obicajima koje nikad nismo upoznali. Ono je mesto korena i izvora, podsećanja na vrednosti koje u gradovima nestaju, mesto koje će kroz naša srca nadživeti vremena koja dolaze. Zato se u Planinicu sve više vraćaju ljudi iz grada, i ostaju sve duže. Neguju ga, vraćaju mu sjaj i obnavljaju iskru života.